The post Tips&tricks za pametno planiranje aktivnosti first appeared on Poslovno Učilište.

Zadaci su radnje relativno kratkog trajanja. Primjerice, zadatak može biti oprati posuđe ili usisati kuću. Zadaci obično ne zahtijevaju naročito puno fizičke ni mentalne snage. Ovo je jako važno imati na umu jer ukazuje na to da osoba može biti vrlo zaposlena, odnosno obavljati puno zadataka, a ne biti produktivna u pravom smislu te riječi.

Kako su aktivnosti povezane sa zadacima? Aktivnosti možemo definirati kao redovite radnje koje obavljamo u određenom periodu, obično 1-3 sata. Iz ove definicije jasno možemo razumjeti da jednostavne navike ne bi spadale u aktivnosti jer se radi o redovitim radnjama vrlo kratkog trajanja. Pa tako redovito pijenje vode ne bi spadalo u aktivnosti. Aktivnosti, kao što smo rekli, imaju dulje trajanje. Ali s čim su aktivnosti povezane? One su izravno povezane s našim ciljevima. Vezu između ciljeva i aktivnosti detaljnije ćemo objasniti u nekom od idućih članaka.

Aktivnosti i planiranje

Iz onoga što smo dosad rekli, shvaćamo da aktivnosti zahtijevaju više vremena i truda. Imajmo na umu da se zadaci stalno natječu s aktivnostima, a zbog svoje jednostavnosti i lakoće mogu biti vrlo privlačni za izvršavanje. U tome se krije zamka jer zadaci nemaju preveliki značaj. Zašto su ljudi onda skloniji obavljanju zadataka, a ne bavljenju aktivnostima? Zato što im je to lakše.

Prethodno smo namjerno koristili pojam “značaj”, a ne “važnost”. Premda je značenje na hrvatskom jeziku slično ili isto, Rory Vaden u svom TED talku “How to Multiply Your Time” uvodi, osim “hitnosti” (eng. urgent”) i “važnosti” (eng. importance), pojam “značaj” (engl. significance). Nećete požaliti ako pogledati taj fantastičan govor.

Nije sve crno-bijelo

Ovdje ne smijemo misliti da su zadaci nešto loše. Ne radi se o crno-bijelom svijetu. No ako nismo na oprezu, odnosno ako ne planiramo, zadaci mogu u potpunosti početi upravljati našim životom. Ako nam se život počne svoditi na to da obavljamo zadatke koji odgovaraju trenutačnim potrebama i zahtjevima, nećemo voditi kvalitetan i smislen život jer će nam nedostajati komponenta osobnog napretka. Dakle, moramo paziti da odvajamo vrijeme za naše aktivnosti koje su nam važne.

Primjerice, jedna od važnih aktivnosti je tjelovježba. Dokazano je da tjelovježba doprinosi zdravlju i osjećaju zadovoljstva. Međutim, budući da tjelovježba zahtijeva više vremena i više snage, često se događa da je odgađamo za sutra ili neki drugi dan koji nikako da dođe. Koje je rješenje? Rješenje je u rezerviranju vremena (eng. time blocking ili time boxing). Termin time boxing vrlo je prikladan jer aludira na zadani okvir, u ovom slučaju vremenski.

Brendon Buchard u svom govoru “Discipline vs Distraction”, na vrlo praktičan i zanimljiv način objašnjava što se događa kad ne branimo svoje vrijeme. Preporučujemo da ga pogledate jer Brendon uvodi u igru jednu važnu osobinu koja je povezana s produktivnošću, a to je disciplina.

Ključno je planiranje

Ako želimo biti produktivni, jako je važno da definiramo svoje aktivnosti i da ih planiramo (unaprijed!). Planiranjem postajemo gospodari svog vremena, svog napretka, pa tako i svog života. Usmjeravamo se u pravcu u kojem želimo ići i više nismo vođeni zahtjevima i potrebama drugih u svakom trenutku. Pritom ne smatramo da trebamo biti sebični, nego samo uravnoteženi.

Više na:

https://sites.google.com/view/zsrzicblog/home?authuser=0

The post Zadaci, aktivnosti…i pametno planiranje first appeared on Poslovno Učilište.

Organiziranjem vremena postižemo kontrolu nad životnim aktivnostima te se potičemo na samodisciplinu. Samo ako smo samodisciplirani i organizirani možemo postići istinski vrijedne životne ciljeve i obaviti sve svoje tekuće obaveze na vrijeme — kad smo to mi odredili, a ne kad moramo — i to bez prevelikog stresa. Kvalitetno obavljanje zadataka na vrijeme doprinosi osjećaju kontrole nad onim što nam se događa u životu. Imamo osjećaj da ne stojimo na mjestu, već da napredujemo, osjećamo se ispunjenije i zadovoljnije.

Osoba koja nije samodisciplinirana obično obavlja zadatke koje nije obavila na vrijeme ili one koji joj drugi zadaju, a ne one koje ona zada sama sebi.

Bez samodiscipline osoba ostaje na niskom stupnju produktivnosti, premda može biti jako zaposlena i pod stalnim stresom. Takva osoba obično obavlja zadatke koje nije obavila na vrijeme ili one koje joj drugi zadaju, a ne one koje ona zada sama sebi. Nije jednostavno izaći iz takve situacije, ali nije nemoguće. Potrebno je poduzeti neke korake u vezi s organiziranjem vremena. Čak i male promjene u tom pogledu mogu vrlo brzo dovesti do pozitivnih rezultata.

Zašto mnogi izbjegavaju organizirati svoje vrijeme?

Zato što možda misle da će ih to sputati i učiniti nefleksibilnima. Budući da su sputanost i nefleksibilnost loše osobine, takva predodžba dovodi do toga da osoba izbjegava organizirati svoje vrijeme na sustavan način i nastavlja živjeti „spontano“. Istina je da neki ljudi imaju sposobnost postići zavidnu razinu produktivnosti ako žive spontano, bez organizacije vremena. Međutim, takvi su ljudi u manjini. Većina ljudi koja živi spontano može ostvariti svoj potencijal u ograničenoj mjeri. Za puni potencijal potrebna je adekvatna organizacija vremena.

Nameće se zaključak da je neopravdano odustati od organizacije vremena zbog hitnih situacija.

Činjenica je da pravilna organizacija vremena zapravo doprinosi fleksibilnosti, koju je potrebno shvatiti na ispravan način. Naime, potrebno je znati da kad osoba kaže DA jednom zadatku, ona istovremeno kaže NE nečemu drugome. Samo je pitanje kako se vremenski plan treba primjenjivati. Logično je da se fleksibilnost mora zadržati.

I doista, kad bolje razmislimo, odstupanje od plana zahtijeva se samo u situacijama kad nastanu hitni zahtjevi, što je relativno rijetko. Ukoliko zbog hitnih zahtjeva ponekad ne uspijemo obaviti sve što smo planirali, ništa se dramatično neće dogoditi. Stoga se nameće zaključak da je neopravdano je odustati od organizacije vremena samo zbog tih rijetkih situacija.

Što znači, a što ne znači dobro organizirati vrijeme?

Ukratko, dobro smo organizirali vrijeme onda kada znamo pravo vrijeme za sve svoje zadatke koji su odraz naših kratkoročnih i dugoročnih planova i obveza. Dobro organizirati vrijeme ne znači samo isplanirati svoje aktivnosti uzimajući u obzir obaveze u tekućem tjednu. Zašto? Zato što je za izvršenje nekih zadataka, a naročito za postizanje većih ciljeva, potrebno nekoliko tjedana, mjeseci, pa čak i godina. Stoga možemo reći da dobro organizirati vrijeme znači organizirati vrijeme u tjednu tako da uzmemo u obzir istovremeno sve svoje tekuće obaveze i dugoročne ciljeve. Ovdje naglašavamo period “u tjednu”. U nastavku objašnjavamo detaljnije princip tjedna kao osnovne vremenske jedinice u planiranju zadataka.

Što je zapravo produktivnost?

Naše životne aktivnosti uglavnom se ponavljaju iz tjedna u tjedan. Dakle, svaki tjedan nam je manje-više isti. Tu činjenicu treba iskoristiti tako da rezerviramo termine (eng. time blocking ili time boxing) za područja aktivnosti koja doprinose našem osobnom napretku. Zbog stalnosti tjednih aktivnosti raspored može biti prilično fiksan. U tim terminima trebamo obavljati zadatke koje smo si unaprijed zadali. Na taj se način fokusiramo samo na tekući tjedan, premda izvršavamo zadatke koji nas vode prema dugoročnim ciljevima za čije postizanje treba više tjedana ili mjeseci.

Produktivnost je neizostavno povezana s našim ciljevima.

U tome se krije produktivnost. Produktivnost je neizostavno povezana s našim ciljevima. Ukoliko obavljanje naših svakodnevnih zadataka nije povezano s našim ciljevima, ne možemo reći da smo produktivni, bez obzira koliko zadataka uspijevamo obaviti.

No nameće se pitanje kako organizirati zadatke na tjednoj bazi, a imati u vidu dugoročne ciljeve. Na to pitanje pokušat ćemo odgovoriti u jednom od idućih članaka.

Više na:

https://sites.google.com/view/zsrzicblog

The post Produktivnost i organizacija vremena first appeared on Poslovno Učilište.

The post Međugeneracijski dijalog-x, y, z, alfa first appeared on Poslovno Učilište.

The post Razlika između onboardinga i orijentacije novozaposlenih first appeared on Poslovno Učilište.

Crta između privatnog i poslovnog života postoji samim time što su neke vrlo osobne, intimne potrebe zadovoljavaju u privatnim odnosima, ali ne u poslovnim. Međutim, i u jednom i u drugom prostoru djeluje jedna te ista osoba i njezina vještina upravljanja slikom o sebi. Poduzetništvo u svim svojim oblicima (osobno, bračno, obiteljsko) je specifična djelatnost čiji uspjeh ovisi o velikoj osobnoj angažiranosti, strasti, posvećenosti, kreaciji i samoostvarenju tako da bih rekla da je puno osobnog života u poslovnom životu poduzetnika.
U organizacijama u kojima nas vode i plaćaju kao zaposlenike, kreiraju se čitavi organizacijski rituali, nepisani kodeksi, kultura radnih i izvan radnih aktivnosti kojima se jača uključivanje, pripadanje i angažiranost zaposlenika izvan radnog vremena, a za radne ciljeve (proslave rođendana, personalizirane poruke, komunikacijske grupe, obiteljski dani, razgovori o osobnim temama i sl.). Time se uspostavlja tzv. transakcijski, psihološki ugovor razmjene u kojoj svaka strana nešto dobiva.
Onoga časa kada jedna strana, često zaposlenik, počinje osjećati pritisak, nelagodu, uznemirenost zbog sveprisutne organizacije u svom ukupnom životu te ugroženost privatnog života – mora birati i raskidati s takvom praksom.

I da, praksa dodjeljivanja i korištenja korporativnih mobitela gdje se, posebno zaposlenicima na voditeljskim pozicijama nameću očekivanja i praksa cjelodnevne dostupnosti. Organizacije pokazuju svoju odgovornost prema radu i zaposlenicima upravo time da li jasno i transparentno reguliraju radno, a time i slobodno vrijeme i smatraju neprihvatljivim uznemiravati zaposlenika izvan radnog vremena ili mobitele smatraju „kratkom uzicom“ na kojoj drže svoje zaposlenike. Općenito, u poslu se danas nameće hitnost i brzina kao način reagiranja i mjera kvalitete rada, te se od svih i uvijek očekuje takvo ponašanje od kojeg nema odmora ni u slobodno vrijeme. Nažalost, svi sudjelujemo i podržavamo ovu praksu s velikim posljedicama po našu psihološku dobrobit, ali to je posebna tema.
Da zaključim, život i praksa nas suočavaju s ljudskom znatiželjom da se prodre i sazna život poduzetnika, ali je isključivo u njihovim/našim rukama i kompas i kormilo da upravlja slikom o sebi koju će dijeliti s javnosti.

Koliko je važno u poslu zadržati privatnost i kako to može utjecati na poslovne odnose? Koje stvari treba otkriti, a koje prikriti?

Svi mi, pa i poduzetnici se razlikuju u brzini i količini informacija koje dobrovoljno, slobodno dijele s javnošću. Nekima je prostor intime jako dragocjen i velik, a neki puštaju puno površnih i danas čak virtualnih poznanika u svoju intimu. Različite djelatnosti i organizacije i same imaju takav poslovni kontekst, takvu kulturu koja dozvoljava ili čak potiče puno osobnih interakcija (primjer čajne kuhinje, personalni restorani, after-work-party, Viber grupe, intranet kanali, open space, i sl.), neformalno komuniciranje i ponašanje, a za koje se vjeruje da doprinosi zadovoljstvu, doživljaju prihvaćanja i pripadanja. Za razliku od njih, postoje djelatnosti i organizacije u kojima su diskrecija, poslovna tajna, formalizam i proceduralnost sama srž posla i njima privatnost šteti. Postoje i poslovi javnog i političkog djelovanja u kojima se privatnost provjerava i pozorno prati jer je zalog i garant rada za opće dobro.
Pitanje koliku distancu zadržati i kako će to utjecati na poslovne odnose je pitanje da li mi poznajemo sebe, svoje granice privatnosti i da li se nalazimo u organizacijskom okolišu koji nam odgovara. Ako spadamo u jako otvorene, spontane, neposredne osobe željne pripadanja i prihvaćanja, onda nam formalne organizacije koje inzistiraju na zadacima, poslovnim ulogama i odnosima, ne odgovaraju. I obrnuto, suzdržanim, opreznim, introvertiranim osobama više individualističke orijentacije ne bi odgovarale organizacije u kojima sve pršti od usmjerenost na odnose.
Danas se suočavamo i s posebnim područjem virtualno oblikovane privatnosti u kojem osobe kreiraju svoj imidž, brand, nove osobnosti i nove živote. Tu se više ne radi o otkrivanju ili skrivanju sebe od javnosti nego o kreiranju drugog i drugačijeg JA s kojim se u virtualnom prostoru žele zadovoljiti potrebe. Uvijek je riječ o ljudskim potrebama i našoj težnji da ih zadovoljimo.

Trebaju li poslovni partneri i zaposlenici imati uvid u osobni život poduzetnika?

Osobnost poduzetnika daje vjerodostojnost poduzetničkoj ideji, vrijednostima, načinu poslovanja i komuniciranja s vanjskim okruženjem – klijentima, zaposlenicima i javnosti. Osobne priče, svjedočanstva, životne krize i izazovi se koriste kao kontekst koji daje ljudsko lice svakom poslu. Svjedočimo brojnim novim poslovima i digitalnom poduzetništvu u kojem je sama poduzetnička ideja osoba čije se mišljenje cijeni, prati, koristi kao uzor ili recept življenja (npr. Ella Dvornika i blogovi drugih influencera).
I u poduzetništvu kao i u svim ostalim odnosima na poduzetnicima je odgovornost koliko svoje osobnosti će podijeliti, gdje će postaviti granicu između javne i privatne slike o sebi. Iako to izgleda lako, to umijeće postavljanja granice zahtijeva nekoliko udruženih kompetencija emocionalne inteligencije – prije svega samosvijest te upravljanje odnosima i utjecajem na druge osobe, samopouzdanje da nas provokacije i zlonamjernost neće povrijediti te vještine zauzimanja za sebe uz uvažavanje tuđih potreba znatiželje i upletanja u našu privatnost. Reći NE je svakako važna vještina koja samosvjesnim poduzetnicima pomaže da upravljaju granicama svoje privatnosti, ali i da prihvate posljedice koje će im znatiželjna okolina nametnuti.

Više o ovoj i ovakvim temama saznajte na našim seminarima:

https://poslovnouciliste.hr/seminari/jednodnevni-seminari/zdravom-organizacijskom-klimom-do-zadovoljnih-i-produktivnijih-zaposlenika/

https://poslovnouciliste.hr/seminari/jednodnevni-seminari/nadzor-i-pravo-na-privatnost-zaposlenika/

https://poslovnouciliste.hr/seminari/jednodnevni-seminari/asertivna-komunikacija/

The post Gdje povući crtu između privatnog i poslovnog života? first appeared on Poslovno Učilište.

Ulazak mladih u svijet rada

Ulazak u svijet rada svakako je točka preokreta koja mijenja obje strane: mlade posloprimce i njihove poslodavce. I jednima i drugima treba priprema, usklađivanje očekivanja i kriterija radnog ponašanja te uzajamno pozitivno iskustvo. Mladima je zaposlenje ne samo pitanje egzistencije, sigurnosti i statusa već će oblikovati njihov radni identitet, samopoštovanje i samoaktualizaciju. Poslodavci svjedoče velikoj smjeni generacija, gdje generaciju baby boomersa zamjenjuju nove generacije- x, y, z… Pogrešno je transfer znanja, iskustva, vrijednosti i obrazaca radnog ponašanja prepuštati slučaju, nužno je uvoditi programe mentorstva i supervizije te oblikovati kulturu međugeneracijske suradnje i tolerancije.

Priprema mladih za svijet rada, tržište poslova i karijera počinje vrlo rano, ulaganjem u obrazovanje, odabirom struke i zanimanja.

 Što predviđa uspješan tijek obrazovanja i rada?

Usklađenost s osobnim preferencijama – što mlada osoba voli raditi, što smatra zanimljivim i dostižnim

Usklađenost s osobnim vrijednostima – što mlada osoba smatra svrhovitim i vrijednim u vlastitim očima i društvu

Usklađenost s osobnim kvalitetama i potencijalima – koliko mlada osoba poznaje svoje snage i slabosti, svoje potencijale i granice

Za mlade koji znaju uskladiti svoje profesionalne interese sa svojom  osobnošću i preferencijama kažemo da imaju visoku samosvijest, realističnu sliku sebe, kritički procjenjuju svoje granice i izbore; samopouzdano i proaktivno pristupaju prilikama i prevladavaju zapreke u poslu i karijeri. Takve osobe ostaju fokusirane na uspjeh u obrazovanju, osnažuju svoje opće i stručne kompetencije, donose odgovorne odluke u vezi učenja, prakse, mentorstva, iskustva  te imaju pozitivne stavove o radu.

Jednom riječju, mladi takvoga kompetencijskog profila podižu svoju zapošljivost (psihosocijalni koncept kojim se opisuje radni identitet, karijernu mobilnost i pozicioniranje na tržištu rada) na koju se mogu osloniti tijekom svog radnog i životnog ciklusa.

Nažalost, ovaj poželjan profil poslodavci sve rjeđe imaju priliku vidjeti kod selekcija i prvog zapošljavanja mladih nakon školovanja.

Što najviše nedostaje mladima na današnjem tržištu rada?

Svakako nedostaje potrebna razina osobne i radne osviještenosti, samokritičnosti u vezi vlastitih kompetencija, posvećeni radni angažman te spremnost na ulaganje dodatnog truda u ostvarenje ciljeva. Nedostatne su im i vještine samoprezentacije i manjkava informiranost o tržištu rada i vlastitoj poželjnosti. Primjetna je viša percipirana zapošljivost (procjenjivanje vlastitih vrijednosti i očekivanja) u odnosu na realistične kompetencije koje se mogu provjeriti, testirati, procijeniti. Mladi su spremni precjenjivati visinu svoje naobrazbe, atraktivnost fakulteta s kojeg dolaze, očekivanu prvu plaću te obilježja posla koji im mora biti kreativan, zanimljiv, sve više zabavan.

Što posljedično čine poslodavci?

Suočeni s deficitom poželjnih kompetencija i radnog ponašanja mladih, poslodavci snižavaju selekcijske kriterije, a s druge strane povećavaju sate i ulaganja u uvođenje u posao, trening, mentorstva i interne edukacije. Vrijeme izgradnje samostalnog profesionalca značajno je produženo i sukobljava se s očekivanjima i strpljenjem mladih da im posao pruži izazovne zadatke, plaću i priznanje ubrzo nakon zaposlenja. Tek su počeli, a zahtjevi rada izazivaju razočarenje, pad motivacije i stres.

Kompetencije koje najviše nedostaju tržištu rada i poslodavcima danas, a smatraju se neophodnim za uspješno obavljanje najrazličitijih poslova su poduzetničke kompetencije, kritičko mišljenje i rješavanje problema  te ustrajnost. Mladi nerijetko nisu svjesni koliko je to važno poslodavcima, a vrlo često izostavljaju upravo te kompetencije u svojim aplikacijama za posao.

S druge strane mladi ponosno ističu svoje komunikacijske sposobnosti, strane jezike, IT kompetencije i timski rad.

A što kažu poslodavci?

Komunikacijskim sposobnostima nedostaje pismenosti i bontona, stranim jezicima nedostaje složenosti i fluentnosti, IT kompetencijama nedostaje primjena u rješavanju problema, a timski rad je često izraz i izlaz za ne-preuzimanje osobne odgovornosti za rezultate rada.

I tu dolazimo do dvije paralelne realnosti!

Rješenje za ovaj nesklad u zapažanjima i iskustvima je svakako u boljem informiranju i spremnosti na obostrano ulaganje volje i vremena da se izgradi povjerenje i usklade uzajamne percepcije.

Uspješne priče i prakse poslodavaca i mladih upućuju na optimizam da se ova ulaganja mogu isplatiti i jednima i drugima. Mladi dobro reagiraju na kvalitetne programe pripravništva, na osmišljeno uvođenje u posao, mentorstvo iskusnijih kolega te karijerno savjetovanje. Spremni su precjenjivanje zamijeniti realističnim optimizmom u pogledu sebe, posla i plaća.

Kako stvari stoje u drugim zemljama EU?

 Izvor:https://www.cedefop.europa.eu/en

 U zemljama EU uočava se velika neusklađenost aktualnih kompetencija i vještina s tržištem rada, a njega danas dramatično preoblikuju brojni faktori: nastajanje i otvaranje novih poslova (inovacije, zelena i bijela ekonomija), nastajanje novih oblika rada (rad od kuće, radnici na leasing, samozapošljavanje) te masovna digitalizacija.

Europska izvješća zvone na uzbunu.

Zaostajanje u šest ključnih, prenosivih vještina koje čine naš moćni štit za očuvanje zapošljivosti, ukazuje na visokih 30% nedostajanja pro-socijalnih vještina pružanja usluga i 23% manjka vještina rješavanja problema. Manjak kvalitetnih komunikacijskih vještina, učenja kako se uči, organizacije i planiranja te timskog rada nalazi se unutar tog raspona.

Tko će preuzeti odgovornost za ovaj nesklad? Dok čekamo državne politike i intervencije, savjetujemo mladima i svim zaposlenima: preuzmite odgovornost te svjesnije i odlučnije upravljajte svojom zapošljivošću i karijerom.

 Preporučuka psihologa praktičara?

I mladima i poslodavcima treba stručna pomoć: poslodavci imaju teškoća u pronalaženju kompetentnih zaposlenika, 28% svojih novo-zaposlenih procjenjuju podkvalificiranim za poslove koje obavljaju, a istovremeno raste postotak zaposlenika koji pesimistički procjenjuju da ne mogu ispuniti zahtjeve svog posla.

Zaključna preporuka za mlade je da od ulaska u svijet rada nadalje trebaju biti kapetani na svom karijernom putu. Tome trebaju biti posvećeni i oboružani nekim navigacijskim tehnikama:

• Upoznati sebe – pronaći, zadržati i upravljati svojom tržišnom pozicijom
• Upoznati potrebe i trendove tržišta – biti informirani i fleksibilni
• U svakom poslu raditi savjesno, angažirano i ustrajno – najcjenjenije radne osobine
• Otvoriti se za učenje i iskustvo – birati čim više praksi, volontiranja, mentorskih programa, edukacija
• Potražiti pomoć, savjet i podršku – stvarati socijalne mreže i saveze u radnom okruženju

Sretna plovidba na uzburkanom moru!

Više o ovoj i sličnim temama saznajte na našim seminarima:

https://poslovnouciliste.hr/seminari/jednodnevni-seminari/zdravom-organizacijskom-klimom-do-zadovoljnih-i-produktivnijih-zaposlenika/

i na

https://poslovnouciliste.hr/seminari/jednodnevni-seminari/asertivna-komunikacija/

ili

https://poslovnouciliste.hr/seminari/jednodnevni-seminari/rad-s-teskim-suradnicima/

The post Ulazak mladih u svijet rada first appeared on Poslovno Učilište.