No, to nije nešto za što postoje brzopotezni odgovori pa se radije pozabavimo nešto lakše rješivim problemima.
Poslovati s ljudima i upravljati skupinom zaposlenika uglavnom je uvjerljivo najteži dio poslovanja.
Često se dešava da poslodavac misli da je samim time što je preuzeo rizik privatnog poduzetništva na sebe, otvorio jedno, dva, 112 … radnih mjesta te isplaćuje plaće učinio dovoljno. No zaposlenici ne gledaju na to baš tako.
Evo nekih od najčešćih pogrešaka poslodavaca kada je riječ o odnosu sa zaposlenicima.
Kao obitelj
Obiteljsko okruženje na prvi pogled može zvučati kao dobra ideja, no u većini slučajeva ne funkcionira tako. Nije baš vjerojatno da bi zbog obiteljskog okruženja zaposlenici mogli početi vjerovati da je u redu raditi po nekoliko sati prekovremeno svaki dan jer je to ipak za obitelj. Zaposlenici su ljudi koji osim posla imaju i privatni život, pravu obitelj i prijatelje s kojima žele provoditi što veći dio svog vremena.
Čak i ako ste uspjeli stvoriti obiteljski odnos sa svojim zaposlenicima, to ne znači da neće angažirati odvjetnika prvi put kada nagazite njihova prava. Zato se dobro upoznajte sa zakonima i poštujte ih, kako za dobrobit svojih zaposlenika tako i za svoju dobrobit i dobrobit svoje tvrtke.
Zato bi bilo najsigurnije da se kao poslodavac suzdržite večernjih ili vikend poziva (osim ako baš jako “ne gori”), forsiranja pretjerane bliskosti, razgovora o privatnom životu te poziva na druženje van radnog vremena.
Zapošljavanje rodbine i prijatelja
Istina je da je mnogo lakše zaposliti nekoga koga dobro poznajete i u koga imate povjerenja nego osobu koju ćete na razgovoru za posao vidjeti prvi put. No povjerenje nije jedini kriterij koji zaposlenik treba ispuniti da bi bio koristan timu i tvrtki. Vještine i iskustvo trebaju biti u prvom planu.
Ako se kojim slučajem vaš prijatelj ili šogor pokažu kao loši (su)radnici s “mnogo prtljage”, hoćete li ih moći otpustiti bez ugroze privatnog odnosa ili još važnije – hoćete li ih uopće moći otpustiti?
Pokrivanje više radnih mjesta s jednom plaćom
Ideja da u malom/srednjem poduzeću svi moraju raditi sve, nerijetko i po dva, tri posla, ali za jednu plaću, kod velike većine radnika neće dobro proći, baš kao ni ona da svaki zaposlenik mora ulagati 100 posto svog truda, rada i vremena ili barem onoliko koliko i vlasnik. Vlasnici i zaposlenici ne snose jednaku količinu odgovornosti i rizika, ali ni dobiti i zato je nerealno očekivati od svojih zaposlenika da budu spremni jednako se žrtvovati za uspjeh poslovanja.
Zadnji došao, prvi odlazi
Kod otpuštanja zaposlenika ne treba se pridržavati one: tko je zadnji došao, prvi odlazi. Premda je možda manje bolno otpustiti osobu koja je zaposlena prije nekoliko mjeseci i koju ne poznajete (pre)dobro, nego zaposlenika s kojim surađujete već godinama, za dobrobit poslovanja treba staviti kvalitetu rada ispred staža. Postoji mnogo drugih načina na koje se može nagraditi dugogodišnja lojalnost.
To se ne može dogoditi meni
I možda najveća pogreška je misliti da se zakoni o radu odnose na nekoga drugog. Ni jedna tvrtka nije premala da bi bila imuna na zakone. Dapače, što je tvrtka manja, to je veća šansa da će biti uništena prvom sudskom tužbom i zahtjevom za odštetu nezadovoljnog zaposlenika.